Skinute duše pred statuom kleče,
Stisnute zube rukama razmiču,
A znaju da ih nikada pogledati neće
I da im nade uporno izmiču.
Kažu da vjeruju u njenu dobrotu,
Stide se što nisu malo ranije došli,
Mole se za ono što nemaju u životu,
A toliko toga mučnog već su prošli.
Sluznicama prikrivaju uplakane oči,
Misle da imaju još toliko snage,
Ali u dubini nešto ih još koči,
Šta ako ih statua vidi tako nage?
Skučeni će lakše sebe zavarati,
Ne bi li se barem jedan dio prikrio,
Al' ne mogu zauvijek ni privid stvarati,
Jer nije to tijelo, duša je to.
Ispuštaju neke molećive zvuke,
Luduju za stanjem apsolutne sreće,
Dok statua polako zabada im kuke
U rane koje nikada zacijeliti neće.
TAMA
Trnjem si mi ranio oči,
Slijepa sam postala za sve,
Idu novi dani, meni nove noći,
Ne vidim ništa dalje od tebe.
Sa usana samo tvoje ime teče,
Već odavno rijeka odnijela je sve,
Drugima je jutro, a meni je veče,
Moje usne mole samo za tebe.
U ušima tutnji odjek tvoga glasa,
Melodija tuge zasjenila sve,
Neće meni nikad svanut' zora spasa,
Neće meni nikad svanut' bez tebe.
MISLI, PAKLENE I TEŠKE
Česte su ti misli paklene i teške,
Ne možeš da živiš,
Da gledaš, da radiš,
Pa te stopiraju i kidaju srce,
Sa suzama liježeš, s njima se i budiš.
Tek što je zora, a već si umoran.
Mučan ti je korak i jedva se krećeš.
Shvati, suri čovječe,
Da nidokle tako ti stići nećeš!
Odupri se mislima i upravljaj njima,
Ne daj da te savladaju sjene tame,
Jer i one na kraju ostaju same.
Samo misli tako – pozitivno jako
I vidjet ćeš promjene,
U glavi što dolaze.
„Ne mogu, ne mogu“,
Reći ćeš što prije,
Al' ipak dobro znaš da tako nije.
Zato idi pravo, ti luda glavo!
I misli po svome, a ne po njihovome.
Neslaganje nekad i dobro donese,
Ne daj da te većina za sobom ponese.
KAKO DA ODEM?
Kako da odem od tebe
Kada te nemam?
Sve si mi ostavio tuge,
A tebe ni za lijeka.
Lupaju, tutnjaju zvuci
U noćima punim samoće.
I ludim u toj buci,
A tebe sve nakon mene hoće.
Prepliću se užasi s tišinom,
Ne znam šta mi je gore,
A ti si s njom
I tebe svi vole.
Neka ti ide i nek' ti je dobro,
Sve ima i svoju lijepu stranu,
Neko će lijevo, neko će desno,
A ti i ja na suprotnu stranu.
DA LI...?
Na koju stranu ideš kad' pođeš?
Kreneš li nekome, da li mu dođeš?
Daš li mu nadu i vrijeme svoje?
Ili mu uzmeš što nije tvoje?
Da l' ljude bolestiš ili ih liječiš?
Trudiš li se da poneko zlo spriječiš?
Ili pospješuješ tuđe sramote?
I ne brineš se za njihove živote?
Otkud ti pravo da budeš kamen?
Da preskačeš preko tuge i drame?
Da hodaš slijep kroz podli svijet
I oduzmeš im svaki osjećaj lijep?